Hirðisbréf biskups

Birt 23.04.18 í Fréttir og tilkynningar

Hirðisbréf biskups

22. apríl 2018, á sunnudegi Góða Hirðisins

(In English & Polish below)

Kæru bræður og systur,

Allir vita að dagurinn í dag er kallaður sunnudagur Góða Hirðisins og það er líka sunnu­dagurinn þegar við biðjum fyrir því að fólk fái köllun til kirkjustarfs, sem nunnur, munkar og prestar, sem vilja starfa í Kaþólsku kirkjunni á Íslandi og koma úr íslensku samfélagi.

Ég var sendur nýlega á ráðstefnu í Fatíma í nafni biskupráðsins okkar, ásamt biskupum frá Evrópu og Afríku. Að sjálfsögðu heimsótti ég alla þá staði þar sem María mey birtist börnunum þremur, Lúsíu, Frans og Jasintu fyrir 100 árum. Það var svo djúp og mikil reynsla að á sama tíma og ég þarf að ræða um köllun, get ekki þagað um hana og verð að ræða um hana líka. En þessi tvö atriði eiga nefnilega mjög vel saman.

Hvað gerist hjá þeim einstaklingi sem Guð kallar? Venjulega veit hann eða hún ekkert, eða þá ákaflega lítið um það. Viðkomandi spyr sig: „Er þetta raunverulega Guð sem kallar mig?“ Þetta var mjög svipað hjá börnunum í Fatíma. Fyrst kom engill þrisvar sinnum til þeirra og þau gátu ekkert sagt um hann annað en að hann var mjög fallegur og eins og úr gleri. Og þegar María mey birtist þeim höfðu þau enga hugmynd um hver hún var, og töluðu bara um mjög fagra konu. „Fagra konan bauð okkur að koma hingað reglulega og biðja rósakransinn.“ Og þannig er það líka, að sá eða sú sem kölluð er veit ekki alltaf hvernig köllunin virkar. Ekki er þörf á hafa mörg orð um hana, en samt er gott að eiga einhvern sem hægt er að ræða við um köllunina. Hjá börnunum í Fatíma voru það foreldrar og prestar. Og þannig gæti það verið hjá öðrum, að ræða við einhvern sem við treystum, svo sem foreldra eða presta.

Þannig byrjar frjókorn köllunarinnar að vaxa í hjarta okkar. En við erum ekki nógu sterk í upphafi til að gera allt sem við erum beðin um að gera. Engillinn sagði við börnin: „Þið eigið að biðja daglega fyrir afturhvarfi syndara og segja 50 sinnum ,Heil sért þú María‘“ (það er að segja Rósakransinn). Börnin voru ekki mjög dugleg að biðja og sögðu því ekki Rósakransinn heldur bara 50 sinnum „Heil sért þú María“ og fóru svo að leika sér!

En hjá þeim þroskaðist köllun þeirra til að biðja fyrir syndurunum og þau skildu líka að að þau áttu að biðja allan rósakransinn. Sama er um köllun okkar að segja, hún á að fá tíma til að þroskast og þá skilur maðurinn að það er ekki bara hugdetta hans sjálfs, heldur köllun fyrir allt lífið.

Auðvitað getum við lent í erfiðleikum. Við getum kallað þá „próf“. Svona var það hjá börnunum líka. Frímúrarar vissu að börnin áttu alltaf að vera í Fatíma 13. dag mánaðarins að biðja og þar birtist þeim María mey. Því settu þeir börnin í fangelsi þann 13. ágúst, og hvað gerðist? Börnin gátu ekki farið á birtingarstaðinn í Fatíma, en María mey birtist ekki þann 13. heldur þann 19. ágúst, þegar börnin losnuðu úr fangelsinu, og hún birtist þeim þá eins og ekkert hefði gerst. Guð finnur alltaf leið í öllum erfiðleikum til að vernda köllun okkar.

Kæru bræður og systur, kæru ungmenni, óttumst ekki að svara kalli Guðs. Við svörum ekki fullkomlega í upphafi, en erum á réttri braut. Með trúnaðartrausti leggjum við köllun okkar í hendur Maríu meyjar. Okkur kann að vera mikil hjálp í reynslu margra Portúgala sem þúsundum saman koma til Fatíma. Margir þeirra koma ekki einu sinni reglulega í kirkju og einn þeirra útskýrði það fyrir mér hvers vegna hann sækir ekki kirkju reglulega, en fer samt til Fatíma. Hann sagði: „Ég þekki ekki einu sinni sóknar­prestinn minn með nafni og er ekki viss um hvort honum þykir vænt um mig. En mér finnst gott að koma til Fatíma vegna þess að ég er viss um að María mey er alltaf að bíða eftir mér eins og góð móðir sem elskar mig.“

Bræður og systur, gamalt orðtak segir: „Besta byrjunin felst í því að byrja.“ Óttumst ekki að byrja  þó að við vitum ekki hvort það er rétt eða ekki, hvort köllunin er frá Guði, o.s.frv. Byrjum bara með trúnaðartrausti og þá mun Guð hjálpa okkur að fylgja köllun okkar. María, móðir köllunarinnar, biðji fyrir oss.                          

Davíð biskup

-----------------

Pastoral Letter of Bishop David

For Good Shepherd Sunday, 22 April 2018

 

Dear Brothers and Sisters,

Everyone knows that the Sunday today is called Sunday of the Good Shepherd, and it is also the Sunday when we pray for vocations to the Church’s work as nuns, monks and priests, who want to work in the Catholic Church in Iceland and come from the Icelandic society.

I was recently sent to a conference in Fatima in the name of our Bishops’ Conference, together with bishops from Europe and Africa. Of course, I visited all the places where Mary appeared to the three children, Lucia, Frans and Jacinta. It was such a deep and great experience that at the same time I need to discuss vocations, I cannot stay quiet about this experience and have to discuss it too. These two points are really well connected.

What happens to the person whom God calls? Normally he or she knows nothing, or very little about it. The person asks, “Is this really God calling me?” This was very similar regarding the children in Fatima. First, an Angel came three times to them and they could not tell anything about him except that he was very beautiful and seemed to be made out of glass. And when Virgin Mary appeared to them, they had no idea who she was, and just spoke of a very beautiful woman. “The beautiful lady invited us to come here regularly and pray the Rosary.” And that is how it is, the person who is called does not always know how the vocation works. There is no need to have many words about it, but it is still good to have someone with whom one can discuss the calling. For the children in Fatima those were their parents and priests. And that might also apply to others, talking to someone we trust, such as a parent or a priest.

Thus, the seeds of a calling start to grow in our hearts. But we are not strong enough at the outset to do all that we are asked to do. The Angel said to the children, “You should pray daily for the conversion of sinners and say 50 times, the Hail Mary-prayer” (i.e. the whole Rosary). The children were not very good at praying, and they just said 50 times: “Hail Mary,” and then continued playing!

But with them, their calling to pray for the sinners gradually developed, and they also understood that they should pray the whole Rosary. The same can be said about our own vocation, it must have time to develop and then we will understand that it is not just a flimsy idea, but a calling for the whole life.

Of course, we can get into difficulties. We can call that a “test”. That is how it was with the children too. The freemasons knew that the children always had to be in Fatima on the 13th of the month to pray, and there Virgin Mary appeared to them. So, they put the children in jail on the 13th of August, and what happened? The children could not go the place of apparition in Fatima, but Our Lady did not appear on the 13th but on the 19th of August, when the children were released from prison, and then she appeared to them as if nothing had happened. God always finds a way to protect our calling.

Dear Brothers and Sisters, dear young people, do not fear to answer God’s call. We do not respond perfectly at the beginning but are on the right track. With confidence, we put our calling into the hands of Virgin Mary. The experience of many Portuguese who come to Fatima in their thousands can be of great assistance to us. Many of them do not even attend Church regularly, and one of them explained why he is does not go to Church regularly, but still goes to Fatima. He said, “I do not even know my parish priest by name and am not sure if he cares for me. But I like coming to Fatima because I am convinced that Virgin Mary is always waiting for me like a good Mother who loves me.”

Brothers and Sisters, an old saying says, “The best beginning is to begin.” Do not fear to begin, even if we do not know whether it is right or not, whether the calling is from God, etc. Just start with confidence and God will help us to follow our calling. Mary, the mother of all vocations, pray for us.

 

Bishop David

--------------

List pasterski biskupa Dawida

na Niedzielę Dobrego Pasterza, 22 kwietnia 2018 r.

 

Drodzy Bracia i Siostry!

Wszyscy wiedzą, że dzisiejsza niedziela jest nazywana Niedzielą Dobrego Pasterza. Jest ona także niedzielą modlitwy o powołania zakonne i kapłańskie, szczególnie w Kościele katolickim na Islandii.

Niedawno zostałem wysłany w imieniu naszej Konferencji Biskupów na sympozjum w Fatimie, w którym uczestniczyli także inni biskupi z Europy i Afryki. Oczywiście odwiedziłem wszystkie miejsca, w których Maryja objawiła się trójce dzieci: Łucji, Franciszkowi i Hiacyncie. Było to tak głębokie i wspaniałe przeżycie, że jednocześnie muszę Wam powiedzieć o powołaniach. Nie mogę przemilczeć tego doświadczenia, ponieważ te dwa punkty są ze sobą mocno związane.

Co dzieje się z osobą powołaną przez Boga? Często powołani nie wiedzą nic lub wiedzą bardzo mało o samym powołaniu, więc zadają pytanie: „Czy to naprawdę Bóg mnie powołuje?” Bardzo podobnie było w przypadku dzieci z Fatimy. Po pierwsze, trzykrotnie przyszedł do nich anioł, a oni mogli powiedzieć o nim tylko tyle, że był piękny i wydawał się być zrobiony ze szkła. Kiedy znów ukazała im się Maryja Dziewica, nie mieli pojęcia, kim ona jest. Mówili o niej tylko jak o bardzo pięknej kobiecie: „Piękna Pani zaprosiła nas, abyśmy regularnie przychodzili tu i odmawiali różaniec”. I tak właśnie jest z powołaniem. Osoba, która jest powołana, nie zawsze wie, jak rozpoznać powołanie. Nie trzeba wiele mówić na ten temat, ale dobrze jest mieć kogoś, z kim można na ten temat porozmawiać. Dla dzieci z Fatimy byli to ich rodzice i kapłani. Może to oczywiście również dotyczyć innych osób, którym ufamy.

Tak więc ziarna powołania zaczynają rosnąć w naszych sercach. Ale na samym początku nie jesteśmy wystarczająco silni, aby zrobić wszystko, o co Bóg nas prosi. Anioł powiedział do dzieci: „Powinnyście modlić się codziennie o nawrócenie grzeszników i powiedzieć 50 razy, modlitwę Zdrowaś Maryjo (tj. cały różaniec). Dzieci nie były zbyt zaawansowane w życiu modlitewnym i powiedziały po prostu 50 razy Zdrowaś Mario, a następnie kontynuowały zabawę!

Ale stopniowo zaczęło się w nich rozwijać także powołanie do modlitwy za grzeszników i zrozumiały, że powinny jednak odmawiać cały Różaniec. To samo można powiedzieć o naszym własnym powołaniu, które musi mieć czas na rozwój. Z czasem zrozumiemy, że nie jest to tylko nasz nietrwały pomysł, ale powołanie na całe życie.

Oczywiście mogą pojawić się trudności, które możemy nazwać pewnym „testem”. Tak właśnie stało się ze wspomnianą trójką dzieci. Masoni wiedzieli, że muszą być one w Fatimie 13 dnia miesiąca, aby się modlić i że ukaże im się Maryja Panna. Dlatego 13 sierpnia wsadzili je do więzienia. Co się wtedy wydarzyło? Dzieci nie mogły udać się na miejsce objawień w Fatimie, toteż Matka Boża nie pojawiła się 13, ale 19 sierpnia, kiedy dzieci zostały już wypuszczone z więzienia. Następnie ukazywała im się dalej, jak gdyby nic się nie stało. Bóg więc zawsze znajduje sposób, aby chronić nasze powołanie.

Drodzy Bracia i Siostry, droga młodzieży, nie obawiajcie się odpowiedzieć na Boże wezwanie. Na początku może nie odpowiadamy w sposób doskonały, ale jesteśmy jednak na dobrej drodze. Z ufnością powierzmy nasze powołanie w ręce Matki Bożej. Doświadczenie tysięcy Portugalczyków, którzy przybywają do Fatimy, może nam bardzo pomóc. Wielu z nich nie chodzi nawet regularnie do kościoła, a jeden z nich wyjaśnił, dlaczego nie chodzi regularnie do kościoła, ale nadal jedzie do Fatimy. Powiedział: ”Nie znam nawet mojego proboszcza po imieniu i nie jestem pewien, czy się o mnie troszczy. Ale lubię przyjeżdżać do Fatimy, ponieważ jestem przekonany, że Maryja Panna zawsze czeka na mnie jak dobra Matka, która mnie kocha.”

Bracia i siostry, pewne stare powiedzenie mówi: „Najlepszym początkiem jest zacząć.” Nie bójmy się zaczynać, nawet jeśli nie wiemy, czy to jest dobre, czy nie, czy powołanie pochodzi od Boga, itd. Zacznijmy w sposób zdecydowany, a Bóg pomoże nam podążać za naszym powołaniem. Maryjo, matko wszystkich powołań, módl się za nami.

 

Biskup Dawid